Mr Dušan Medin diplomirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2014, a postdiplomske master studije menadžmenta u kulturi i medijima na UNESCO Chair in Cultural Policy and Management završio 2015. pri Univerzitetu umetnosti u Beogradu i Univerzitetu Limijer Lion. Doktorand je arheologije na Primorskom univerzitetu u Kopru. Pažnju javnosti skreće svojim radovima o Paštrovićima i paštrovskoj kulturi i istoriji. Do sada je radio u civilnom sektoru u Beogradu i Petrovcu, kao i u javnoj službi – u Opštini Budva, JU Muzeji i galerije Budve i OJU „Muzeji” Kotor, gdje je bio direktor. Bio je angažovan i kao predavač na kursevima za turističkog vodiča Fakulteta za biznis i turizam u Budvi, a trenutno sarađuje na projektu CANU o etnologiji i nematerijalnoj kulturnoj baštini. Projekt menadžer je NVO Društvo za kulturni razvoj „Bauo” iz Petrovca. Autor je i koautor nekoliko poglavlja u monografijama i više desetina naučnih i stručnih članaka, bibliografija i prikaza o kulturnoj baštini Crne Gore, s naročitim fokusom na Budvi i Paštroviće. Istražuje i piše i o menadžmentu nasljeđa, starim i aktuelnim kulturnim politikama. Kao urednik i priređivač iskazao se putem više desetina izdanja o kulturi i kulturnoj baštini. Živi u Petrovcu.
●Imate širok spektar interesovanja, koji se kreće od društveno-humanističkih ka prirodnim naukama. Možete li nam to malo približiti?
-Tako nekako. Od djetinjstva su me privlačile različite oblasti ljudskog stvaralaštva, ponajviše umjetnosti, prije svega one vizuelne, ali i arhitektura, književnost, istorija, etnologija, psihologija, filozofija... Tokom studija, saznao sam da se one mogu imenovati jednim širim terminom – humanistika, koji u osnovi sadrži riječ koja upućuje na čovjeka. Upravo riječ humanistika najpreciznije opisuje moj opseg interesovanja. S druge strane, pamtim da sam više puta išao na školska takmičenja iz biologije, što je takođe (bila) moja velika ljubav, naročito botanika, ekologija i fizička antropologija, ali mogu reći isto tako i hemija, fizika, geometrija. U prirodnim naukama, a što baš i ne mora uvijek da bude u humanističkim disciplinama, rekao bih da je sve imalo svoj red, logično je, jasno, provjerljivo, razumljivo, a takav načina razmišljanja mi je prilično blizak. Volim kada su stvari jasne, smislene i kad ih može razumjeti i neko s prosječnim perceptivnim sposobnostima. Ne znam da li je tome doprinijelo to što je moja majka ljekar. Kako bilo, iz mog ugla sasvim je prihvatljivo, čak i poželjno, da se ljudi zanimaju, čitaju, razmišljaju i razgovaraju o sasvim različitim sferama postojanja, jer samo na taj način dobijamo širi, sveobuhvatniji pogled na život kao takav. A i život nije samo jedna kap, odvojiva od cjelokupnog konteksta, već nepregledno more. Razumije se, ovo ni na koji način ne znači da podržavam diletantizam i amaterizam u bavljenju onim što zavređuju određeni nivo stručnosti, znanja i vještina. Naprotiv, lično veoma cijenim formalnu i neformalnu edukaciju, kao i cjeloživotno obrazovanje, i držim do toga kako kod sebe tako i kod drugih koji pretenduju da zadrže profesionalan pristup radu i stvaralaštvu.
●Po svojoj osnovnoj vokaciji ste diplomirani arheolog. Šta je za Vas predstavljala arheologija?
-Osnovne studije arheologiju upisao sam i završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Priznajem, do tada nikada nijesam bio naročito zainteresovan za ovu disciplinu, koja mnogima zvuči egzotično i privlačno, naročito ako se ima u vidu njena popularnost u masovnim medijima i književnosti još od 19, a naročito početka prošlog vijeka. Meni su nekako uvijek bili zanimljiji istorija, etnologija i istorija umjetnosti, jer su one proučavale procese koji su se u prošlosti dešavali, djela koja su stvarana i njihove autore. Kao dijete, volio sam stare primorske gradove, crkve i manastire, spomenike, muzeje, gdje je majka često vodila sestru i mene. Takođe, zanimale su me i privatne kolekcije bogate „starinama”, priče starijih sugrađana ili članova porodice o tome kako je „nekada bilo”, znao sam (a možda čak prije osjećao) da je to nešto što je važno. Mislim da je sve to, kao i razgovori sa ljudima do čijeg mi je mišljenja bilo stalo pred sam kraj mog školovanja, uticalo na to da izbor bude baš ovakav. Iako sam prilično spontano i nesigurno zakoračio u svijet o kojem gotovo da ništa nijesam do tada znao, osim uobičajenih stereotipa o Atlantidi, egipatskim piramidama i mumijama koje zaista nikada nijesu naročito pobuđivale moju pažnju, na zanimljivim predavanjima profesora, naročito onih koju su držali kurseve iz istorije arheoloških i antropoloških ideja, teorije i epistemologije arheologije, kao i kulturne antropologije – konačno sam upoznao i zavolio arheologiju, ali i ne samo nju. Kasnije sam imao priliku da slušam uzbudljiva predavanja o studijama materijalne kulture, heritologiji i muzeologiji, a znanja koja su nam tamo prenošena raspirivala su mi maštu i širila saznajne i istraživačke horizonte, bivajući istinski važna prilikom mog docnijeg rada na kustoskim projektima i javnim ustanovama kulture tipa muzeja.
●Na postdiplomskim studijama završili ste menadžment u kulturi, a sada ste na doktoratu i ponovo se usmjeravate na arheologiju. Sve to je na neki način i povezano u današnjem svijetu, zar ne?
-Saglasan sam sa Vama u potpunosti. Savremenom društvu i svijetu koji se vrtoglavom brzinom mijenjaju potrebni su interdisciplinarni, multidisciplinarni i transdisciplinarni profili struke, pa i u strukama koja može na prvi pogled izgledati „zatvoreno” i „konzervirano”, poput moje. Završio sam master program kulturne politike i menadžment na zajedničkom studijskom modulu Beograda i Liona, što me je uvelo u svijet kulturnih politika, institucija, organizacija i ostalih stejkholdera u isprepletanoj i beskrajno zanimljivoj mreži domaće i inostrane kulture, odnosno kulturne scene i zaštite baštine. Sjećam se da taj sistem dotad nijesam skoro uopšte poznavao s teorijskog i metodološkog aspekta, iako jesam s praktičnog, s obzirom na mnoge projekte, aktivnosti i prakse koje sam tokom osnovnih i postdiplomskih paralelno realizovao studija. Svoj završni master rad pisao sam na engleskom jeziku, na kom su bila i predavanja, i sadrži oko 200 stranica o kulturnom životu i kulturnoj sceni mog rodnog grada, Petrovca na Moru, kroz vjekove, s preporukama za mogući željeni budući razvoj. Nakon nekoliko godina, uslijedio je upis doktorskih studija arheologije na Fakultetu humanističkih studija u Kopru, gdje sam godinama pohađao odlične ljetnje škole muzeologije, nažalost, dugo kao jedini iz Crne Gore. Tema koju tamo trenutno obrađujem odnosi se na tzv. nepokretnu kulturnu baštinu i to paštrovskog kraja, što je još jedna od tema kojoj sam se više puta naučno i istraživački posvećivao. Ranije pomenute studije heritologije, kao i master program, a naročito doktorske studije, pomogle su mi da razumijem da je kulturna baština prošlost koja ima smisla, kako je jedan moj profesor svojevremeno istakao. Rekao bih da me, kako na studijama tako i danas, veoma privlači promišljanje o recepciji i „upotrebi” prošlosti u savremenom kontekstu, kao i pitanje zašto se bavimo vremenima koja su davno za nama i njihovim tragovima, nezavisno od toga da li su to, na primjer, antičke posude za vino, sakralne umjetničke slike iz vremena baroka, palate bogatih kapetana, negdašnja garderoba ili recimo partizanske pjesme. Drugim riječima, određeni segmenti iz prošlosti, zbog potreba koje imamo u sadašnjem trenutku ili pak iz želje da se nešto postigne u budućnosti (naravno, ne uvijek tendenciozno i zlonamjerno, već često i nesvjesno) – gotovo svakodnevno bivaju predmet našeg interesovanja. Da zaključim: prošlost je, očigledno, društvima i pojedincima, iz mnošta različitih razloga, izuzetno važna, a takvo je stanje i danas. To je važno da prepoznaju svi koji se njome profesionalno bave, a toga treba da je svjesna i javnost uopšte.
●Radili ste u civilnom i javnom sektoru, a naročito se bavite kulturnom baštinom Paštrovića i Budve, odakle i dolazite. Kakva su Vam poslovna iskustva?
-Zahvalan sam što imam privilegiju da radim ono što volim, jer oko sebe svakodnevno vidim da to postaje gotovo prava rjetkost, a što bi trebalo da nas kao društvo valjda u najmanju ruku zabrine. Do sada, na sreću, nijesam imao većih poteškoća oko pronalaženja posla, a rekao bih da je tome, makar dijelom, doprinijelo to što sam pomalo radoholičar koji ne biježi od posla i obaveza već se rado hvata u koštac sa njima, pa poslodavac zna da ću dati sve od sebe da posao koji mi je povjeren bude što bolje završen. To ima i svoju cijenu na privatni život koji onda malo zapostavite, a čemu se opet lako i brzo „vratite” kad obaveze na poslu popuste. Što se tiče naučnoistraživačkog rada u domenu kulturne baštine Paštrovića i Budve, čemu sam posvećen od studentskih dana, rekao bih da je to svojevrsni spoj potrebe da se pruži doprinos društvu u kojem živim, želje da se rasvijetli zanimljiva prošlost zavičaja i njeni (ne)materijalni ostaci, kao i neskriveni užitak u radu, jer je ono čime se bavim zapravo u svojoj suštini veoma lijepo, kreativno i za zajednicu potencijalno korisno, a mnogi ljudi koje na tom putu srijećem istinski znalci u čijem društvu vrijedi biti, jer od njih učim ne samo ono što je za nauku važno, već i ono za život još važnije – kako da postanem bolji čovjek.
A. ĆUKOVIĆ